Sasvim uobičajeno subotnje popodne odvelo me na predstavljanje jedne knjige i pred kraj samog eventa dobila sam inspiraciju za novi blog post. Prestala sam siliti samu sebe da redovito izbacujem postove jedan tjedno k′o na traci. Općenito sam prestala raditi stvari zato što to tako struka nalaže, ili zato što statistika kaže da moraš ovo ili ono…ne moraš!

Ništa ja ne moram!

Pogotovo kad se radi o nečemu kreativnom poput blog posta koji je još vezan usko uz moja razmišljanja, stavove ili osjećaje. Ako nemam poriv pretočiti odnosno pretipkati svoje misli u blog i podijeliti sa svijetom tada to neću niti pokušavati. Isforsirani tekstovi me jednostavno ne vesele, dapače mislim da me udaljuju od poante osobnog bloga.

 

Da se vratim na temu….Ja mogu sve! I ti možeš sve! I svi mi možemo puno toga ali uvijek postoji taj jedan maaaali problem po imenu Izgovor, a prezime mu je Strah.

U današnjem svijetu sve je naopačke i naglavačke. Izvrnuto – obrnuto. Ako promotrimo na trenutak djecu, oni su puni znatiželje, hrabri i odvažni….sve dok im netko od odraslih ne usadi strah u kosti. A sad razmislimo malo o osobama s posebnim potrebama, invaliditetom ili psihičkim poteškoćama. Posebno onima koji se bave sportom. Oni su neustrašivi, postižu vrhunske rezultate i ne druže se s Izgovorom Strah.

I tako, na predstavljanju knjige Uvod u para Taekwondo autorice Martine Peranović, puna dvorana osoba s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju i gledam njihova lica – sretni, veseli, nasmijani. Pa promatram nas ostale uključujući i sebe, više manje svi suzdržani, zabrinutih lica….opće stanje nacije ne samo prisutnih u dvorani.

 

Zar se uistinu nemamo razloga nasmijati? Stvarno? Što nije dovoljan razlog da budeš sretan činjenica da nisi došao sa psom vodičem, činjenica da si ušetao na dvije zdrave noge i samostalno sjeo na stolac?

Ne znam da li to samo ja primjećujem da se istinski vesele najčešće djeca i osobe s posebnim potrebama? I najveća ironija je u tome što mi njih gledamo puni sažaljenja…a jadni. A oni sebe tako ne vide. Oni su puni ponosa i vesele se svakoj sitnici i svakom novom danu.

Svaka čast Martini koja je prva prepoznala potrebu za ovakvom knjigom koja će pomoći i sportašima i trenerima na putu njihovih sportskih uspjeha. Radi se o svojevrsnom priručniku i udžbeniku koji povezuje stručne spoznaje i terapijske aspekte sporta na sistematičan i stručan način, razumljiv trenerskoj i terapeutskoj struci, ali istovremeno građu približava i široj publici.

I tako dok su para taekwondoaši izlazili po svoj potpisani primjerak knjige imala sam rijetku priliku vidjeti ono pravo i istinsko veselje i sreću. Bez ikakvih glumatanja, bez kočnice ili upitnika iznad glave poput: je l’ mi dobra frizura? Nadam se da mi se nije razmazala maskara! A možda sam ipak trebala obući plisiranu suknju jer to je sada in?!?

A vrh vrhova je Biba iz naslova…koja je svojim sportskim uspjehom i pozitivom (osim što je osvijetlila prostoriju kao da je sunce ušlo u dvoranu) dospjela na naslovnicu knjige.

U trenutku kad je Biba preuzimala svoj primjerak knjige Martina je izjavila:

„Dugo sam razmišljala o knjizi no konstantno pomanjkanje vremena, gužva, obaveze uporno su me kočile. Gledajući Bibu shvatila sam kako za nju ne postoje prepreke i izgovori. Biba je uvijek tu na treningu, nema te gužve, kiše, mećave, oluje, bolesti koja će zaustaviti Bibu na putu do uspjeha!

Ako može Biba – mogu i ja! ”

 

P.S. Konkretan osvrt na predstavljanje knjige i o samoj knjizi pročitajte na Sensei web portalu

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: